Na svetkovinu Pedesetnice (24.svibnja), dan nakon svećeničkog ređenja, naš dragi don Antonio Brizić, proslavio je mladu misu u svojoj matičnoj župi sv. Petra apostola, splitskoj konkatedrali. U misnom slavlju na kojem su koncelebrirali novozaređeni don Mate Bareta, don Antonio Lagator, fra Josip Brandejs i fra Mate Šakić, uz još 11 svećenika, sudjelovala je don Antonijeva rodbina, prijatelji, naša bogoslovska zajednica, te mnoštvo župljana i volontera.
Don Antonio je zahvalio svima koji su pridonijeli njegovom sazrijevanju i rastu na putu prema svećeništvu, na poseban način roditeljima Toniju i Katarini i svećenicima: don Radojku Vidoviću, don Mati Brečiću, don Edvardu Pundi, don Hrvoju Dragunu i don Mislavu Šakoru, sadašnjem konkatedralnom župniku. Donosimo ovdje u cijelosti homiliju don Mate Brečića, duhovnika naše bogoslovije:
“Draga braćo i sestre, mladomisnici, dragi don Antonio. Prije 14 godina – kada si imao 13 godina, sjećam se, stajao si naslonjen na onaj stub i povremeno okretao glavu prema sakristiji u kojoj su se pripremali ministranti. Promatrao si ih jer si htio biti jedan od njih – a bojao si se pristupiti. Sada možemo reći, tada nismo znali, mogli smo samo slutiti – kroz ona vrata si gledao svoju budućnost. Tvoje srce čeznulo je za Gospodinom, On te počeo dozivati, ni ti to nisi odmah znao – a kad si saznao – odgovorio si mu. Danas si svećenik Isusa Krista.
Kad razmišljamo zašto nas je pozvao – zašutimo. Jer – On se nama zapravo smilovao! Sažalio se nad nama više nego nad drugima, pokazao svoje milosrđe. Nismo mi to zaslužili, ničim, niti je u nama vidio nešto posebno (sve dobro je njegovo), niti smo bolji od drugih. Vidio je samo našu krhkost, svoj pogled je svrnuo na nas i pokazao svoje smilovanje, sažalio se. A kako su svi krhki zašto se posebno sažalio da je nas htio – ne znamo. Svećeništvo je stvar ljubavi srca Isusova. Draga braćo i sestre, sama Ljubav svrnula je svoj pogled na nas, nije morao, a izabrao nas je. Hvala mu! Postoje pogledi koji spašavaju, koji nas ozdravljaju, koji nas oslobađaju, koji čine da otkrijemo kako smo unatoč svemu ljubljeni. On je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio, kako si istaknuo svojim mladomisničkim geslom.
Danas je rođendan Crkve. Slavimo treću božansku osobu. Velikoga Nepoznatoga. On je kao vjetar – ne vidiš ga, ali vidiš njegove učinke. Krošnja se miče ali ne vidiš vjetar. On je onaj koji nas kao voda pere od naših prljavština. On je životvorac – daje i donosi život. U ruskoj liturgiji na Duhove se nosi svijetlo zelena boja koja podsjeća kako je On onaj koji donosi život što objavljuju svijetlozelena prolistala stabla u svibnju. On je branitelj i utješitelj. Con+solator optime. Onaj koji je s onim koji se osjeća samim.
Ludolf Sas, kartuzijanski monah sveta života napisao je u 14. st. da postoje tri znaka po kojima se može naslutiti da osoba posjeduje Duha Svetoga jer se i Duh Sveti pojavio pod tri znaka: kao vatra nad okupljenim zborom apostola; u obliku oblaka, iznad preobraženog Krista; i kao golub, iznad krštenog Krista. Prvi znak je želja za uzvišenim stvarima; tako se pojavio u obliku vatre (zato nosimo danas crvenu boju); plamen teži visinama, pa Duh Sveti uzdiže srca. Zanimaju nas duhovne stvari’. Jer pozvani smo postati duhovni – nositelji Duha Svetoga. Zadaća je, kako kaže sv. Petar: Postati čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. Možda je danas potrebna nova vrsta askeze: rad na sebi i skrovitost! Sposobnost da se nešto učini, a da se ne objavi. Da se dobro ostavi između Boga i čovjeka. Da se prihvati da vrijednost služenja ne ovisi o tome koliko je ljudi to vidjelo. Jer na kraju kriterij svećeništva neće biti broj objava, nego dubina predanja. Ne broj gostovanja, nego vjernost u malim stvarima. Ne vidljivost nego autentičnost. U svijetu koji neprestano traži da budemo viđeni, najveća je snaga svećenika upravo u tome da zna ostati skriven u Bogu.
Sveti Ivan od Križa navodi i još jedno objašnjenje plamena uspoređujući izgaranje u vatri s životom (radi se o svojevrsnom mučeništvu kroz koje svatko treba proći – ista boja se nosi i na mučenike): Kada se zeleno drvo približava vatri, na početku ga prvo rasvjetljava i polako ga počinje zagrijavati. Na početku smo rasvijetljeni, zagrijani ljubavlju Božjom. Na početku je uvijek ugodno s Bogom. Osjećamo njegovu blizinu, u poletu smo. Nije nam teško ni moliti. No kako se vatra približava, u kontaktu s vatrom, drvo se počinje crniti, iz njega se dimi, počinju izlaziti razni sokovi, drvo se isušuje. Čovjekova duša stječe bolno iskustvo vlastite grešnosti i Bog je u velikom trpljenju pročišćava. I ovaj period traje onoliko koliko je potrebno dok ne bude izvršeno djelo očišćenja. I u jednom trenutku drvo se zapali, samo postaje dio vatre, postaju jedno i među njima nema nikakva protivljenja. Ne živimo više mi nego u nama živi Krist. To podrazumijeva i susret s oprostom zbog milost Božje!
Drugi znak je obilje suza, zbog čega se pojavio kao oblak: kada dođe južni vjetar, oblaci se kovitlaju u kiši, pa Duh Sveti dolazi, a umovi se kovitlaju u suzama’. Žalost se spominje i u drugom blaženstvu. U grčkome jeziku, Blago ožalošćenima oni će se utješiti, izriče se glagolom koji nije u pasivu – naime blaženi ne trpe tu žalost – nego u aktivu: ožalošćuju se tj. plaču, ali iznutra. To je stav koji je postao središnji u kršćanskoj duhovnosti i koji su pustinjski oci, zvali penthos, a radi se o unutarnjoj boli koja otvara odnosu s Gospodinom i s bližnjim.
Taj plač u Svetome pismu može imati dva gledišta: prvo je zbog nečije smrti ili nečije fizičke patnje. Radi se o tome da se ljubi drugog na takav način da se vežemo uz njega toliko snažno da dijelimo njegovu bol. Ima ljudi koji ostaju distancirani, koji ustuknu; važno je, naprotiv, dopustiti da nas drugi dirnu u srce.
Drugo gledište su suze zbog grijeha – zbog vlastitoga i tuđeg grijeha, što se uvrijedilo Boga i bližnjega. Najvažnije je ipak – oplakivati grijeh. Ovdje treba razlikovati neke stvari: ima onih koji se rasrde zato što su pogriješili. Ali to je ponos. No, plače se zato što nismo ljubili, lije se suze zato što nam je stalo do spasenja drugih. Plače se zato što se nije odgovorilo Gospodinu koji nas toliko ljubi i rastužuje nas misao na dobro koje nismo učinili; to je osjećaj za grijeh. Takvi kažu: Povrijedio sam onoga koga ljubim i to ih boli sve do suza. Blagoslovljene takve suze!
Reče sv. Izak Sirijac: Ti nisi određen izgovarati osvetu protiv djela i onih koji su ih učinili, nego si određen zazivati nad svijetom milosrđe, bdjeti nad spasenjem svega i sjediniti se patnji svakoga čovjeka, pravednika i grešnika. Takav pati s grešnikom i ova njegova patnja je prvi lijek zlu, to je prvi balzam koji može ponuditi bolesnom ispred sebe.
Nedostatak suosjećanja je znak kako se još ne poznaje Boga i nije se ušlo u Božje znanje i način kako se on ophodi sa svojim stvorenjima. Samo onaj koji suosjeća uistinu ljubi. Tako se postaje istinski Kristov učenik jer Krist je umro za grešnike, ne za dobre. Grešnik pred sobom ne smije susresti suca koji ga baca u očaj nego onoga koji mu daje razloge za živjeti. Nekoga tko će plakati s njime.
Zato je ‘treći znak oproštenje uvreda, zbog čega se pojavio kao golub: golub nema žuči, pa Duh Sveti usađuje vapaj ljubavi u srca, progoni mržnju i izgoni svako ogorčenje’.
Dostojevski primjećuje: Kad pred ponekom mišlju zastaneš u sumnji, osobito kada vidiš grijeh ljudi i zapitaš se: Da se poslužim silom ili smjernom ljubavlju? Uvijek se odluči za smjernu ljubav. Ako se za to odlučiš jednom zauvijek, moći ćeš pokoriti cijeli svijet. Smjerna ljubav je strašna slila, najjača, kojoj nema ravne. I neka vas u vašem radu ne zbunjuje grijeh ljudi, ne bojte se da će on uništiti vaše djelo. Ne govorite moćan je grijeh, moćna je gadna okolina a mi smo osamljeni i nemoćni, uništiti će nas gadna okolina. Ako drugi ode neosjetljiv za tvoje poljupce i ismijavajući te, neka te to ne sablažnjava. Nije dakle još došao njegov čas, ali doći će u svoje vrijeme. Ako te svi ostave i otjeraju silom, te ostaneš sam, padni na zemlju i ljubi je i pokvasi svojim suzama. I zemlja će donijeti plod tvojih suza mada te nitko nije vidio i čuo u tvojoj samoći. Vjeruj bezgranično, pa makar se čak i to dogodilo da svi na zemlji pođu stranputicom a ti sam ostaneš u vjeri i onda prinesi žrtvu i hvala Boga ti, jedini. Ako zločin ljudi izazove u tebi negodovanje i nesavladivu tugu boj se tog osjećaja više nego ičega. Uzmi na se muku i trpi i tvoje će se srce stišati. Vjeruj ako se nisu spasili sada, spasiti će se kasnije, jer neće umrijeti tvoja svijetlost ako ti umreš. Pravednik umire a svjetlost njegova ostaje i spašavaju se drugi i poslije smrti spasitelja.
Dragi don Antonio, budi istražitelj dubina čovjeka – ljubeći! Jedina zemlja koja je ostala za istražiti jest vlastito srce. To je svemir koji je samo svetac istražio i u kojem je smjestio svoj šator. Budi u skromnosti ponosan na svoje svećeništvo i reci onako kako je rekao George Bernanos u ‘Dnevniku seoskoga župnika’: Imao bih pravo proći obučen kao kraljica od Sabe jer ja nosim radost. Dao bih vam je gratis ako je zatražite. Crkva posjeduje radost rezerviranu za ovaj tužni svi jet.
Tvoja blaga narav, dobrota i srce puno topline, tvoje suosjećanje, smirenost, neupadnost i samozatajnost u vrijeme bogoslovije bile su putokaz mnogim bogoslovima i uzor za njihove borbe. Zato su te svi poštovali i lako ti se povjeravali. Nastavi biti takav. Traži pomoć Oca, Sina i Duha Svetoga. Ne zaboravi nikada na Blaženu Djevicu Mariju. Milost Gospodina Isusa Krista s duhom tvojim. Amen.
