BOGOSLOVIJA

BOGOSLOVIJA

SVRHA BOGOSLOVIJE

Vlastita je zadaća sjemeništa, kao crkvene ‘odgojne zajednice na putu’, pomoći u jasnijem i potpunijem oblikovanju poziva pripravnika na svećeništvo koji se, po uzoru Isusa Krista, Svećenika i Pastira, trebaju odgojiti za istinske pastire duša i pripraviti se na službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja Božjim narodom.

Bogoslovno sjemenište nije samo običan prostor u kojem se događa odgoj novih svećenika već prije svega duhovno okružje koje osigurava i potiče odgojne procese, tako da svaki bogoslov pozvan od Boga, može po Svetom Redu postati živa slika Isusa Krista. Život u bogosloviji organiziran je na način da bogoslovi odgovorno rade na svojoj formaciji živeći u duhu zajedništva. Kako bi se ostvario duh zajedništva posebnu pozornost posvećuje se nekim sredstvima formacije „kao što su iskrena i otvorena komunikacija, dijeljenje, preispitivanje života, bratsko ispravljanje i zajedničko planiranje“ (Ratio fundamentalis, 90).

BOGOSLOVNA FORMACIJA

Važno je u periodu formacije postići ravnotežu između osobnih potreba svakoga pojedinca i potreba cjelokupne zajednice. Stoga je bratsko zajedništvo življeno na način da se svatko osjeća vrijednim i poštovanim, ali i istovremeno otvorenim da prihvati drugoga i odgovorno s njime surađuje u duhu kršćanske ljubavi.

Također, važno je nastojati da se disciplinu u bogosloviji ne ograniči samo na „puku glazuru kreposnih navika“, već se nastoji od pojedinog bogoslova da „pounutarnjuje, iz dana u dan evanđeoski duh“. (Ratio fundamentalis, 41)

Predviđeno trajanje bogoslovne formacije je 7 godina, od toga su: jedna pripravna (tzv. propedeutska) godina, pet godina studija filozofije i teologije i jedna đakonska (tzv. pastoralna) godina.

Plan cjelovite formacije podrazumijeva ispravnu ravnotežu između sljedećih različitih dimenzija formacije (kliknite za više):

»Bez prave ljudske formacije, čitava bi svećenička formacija bila bez svojega nužnog temelja.« Naime, prezbiter koji je pozvan biti »živa slika« Isusa Krista, Glave i Pastira Crkve, mora u sebi odražavati, koliko je to moguće, ono ljudsko savršenstvo koje odsijeva u Sinu Božjemu koji je postao čovjekom. Svećenik treba poznavati ljudski duh do njegovih dubina, naslutiti poteškoće i probleme, olakšati susret i dijalog, postići povjerenje i suradnju, iznositi jasne i objektivne sudove.

Potreban je odgoj u ljubavi prema istini, u odanosti, u poštivanju svake osobe, u osjećaju za pravednost, u vjernosti danoj riječi, u stvarnom suosjećanju, u dosljednosti i osobito u uravnoteženosti prosudbe o događajima i ljudima, u uravnoteženosti ponašanja, izabirući samo što je plemenito. Od osobitoga je značenja »sposobnost odnosa« s drugima, kao uistinu bitan čimbenik za one koji su pozvani biti odgovorni za zajednicu i biti »graditelji zajedništva« (communionis artifices).

Duhovna formacija je kao srce koje ujedinjuje i oživljava prezbitersko »biti« i »djelovati«, zato bi pastoralna formacija bez duhovne formacije bila bez temelja. Prema tome, duhovna formacija je veoma važan element u svećeničkomu odgoju. Imajući uvijek pred očima pastoralnu svrhu cjelokupne svećeničke formacije, zajednički život i sav odgoj u sjemeništu idu za tim da se bogoslovi formiraju kao pravi pastiri duša po uzoru na našega Gospodina Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira.

Što se tiče liturgijskog života, »liturgijsko slavlje, koje kršćanske zajednice bilo koje vrste tako jako učvršćuje da njihovi članovi postaju ‘jedno srce i jedna duša’ (Dj, 4,32), potrebno je mnogo više sjemenišnu zajednicu stopiti u jedno i u bogoslovima stvoriti zajednički duh. U tome uvelike pomaže liturgija časova koja je prirodni nastavak euharistije tijekom dana.

Budući da je svećenik odgojitelj vjere, svećenik se mora isticati sveopćim i dubokim shvaćanjem vjere koju naviješta. Studij filozofije koji vodi k dubljem shvaćanju i tumačenju ljudske osobe, njezine slobode, njezinih odnosa sa svijetom i s Bogom prijeko je potreban u formaciji budućih svećenika. Ona želi pomoći mladima da se neposredno suoče s problemima stvarnosti, da usporede i odvagnu razna rješenja i tako u sebi oblikuju osobno uvjerenje i steknu cjelovit pogled na stvarnost.

S druge strane, zadaća kršćanske teologije je učiniti shvatljivom i znanstveno protumačiti vjeru u Boga koji se objavio u Isusu Kristu na spasenje svijeta, vjeru koju svjedoči Crkva. Dakako, teologija se bavi i stvarnošću čovjeka i svijeta, ali opet u svjetlu vjere. Kao znanost vjere teologija u kandidatima za ministerijalno svećeništvo oblikuje osobnu teološku misao, učvršćuje njihov stručni identitet i prožima cijelu njihovu osobu, sve njihove sposobnosti, i omogućuje im bogoobličan život.

»Čitava formacija kandidata za svećeništvo ima cilj pripremiti ih za sudioništvo u ljubavi Krista Dobroga Pastira. Ta formacija, dakle, u višestrukim svojim vidovima mora imati bitno pastoralnu oznaku. Prema tome, sav odgoj bogoslova u sjemeništima treba ići za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri duša po uzoru našega Gospodina Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira.

Pastoralna dimenzija mora biti trajno prisutna i tijekom cijeloga teološkog studija. Ona uključuje trajno upoznavanje današnjeg svijeta i pitanja što ih on postavlja. Ona se temelji na bogatstvu Riječi Života, koju bogoslov mora proniknuti i njime se okoristiti da je bolje može navijestiti. Odgoj pastira posebno dolazi do izražaja u zadnjim godinama studija i boravka u sjemeništu a tome pomažu i »pastoralni predmeti« u godinama studija.

Sami bogoslovi uključuju se u pastoralno sazrijevanje u raznim časovima svog puta prema svećeništvu, kao što su podjela službe lektorata i akolitata te svetog reda đakonata i konačno prezbiterata kao završnice sjemenišnog života i odgoja. Ti časovi su neka vrsta uvoda u svećeničku pastoralnu službu koji podjeljuje milost, a tvore i prigodu za praktične vježbe.

VAŽNOST ODGOJITELJA

Odgojitelji svoju službu i autoritet pred bogoslovima nastoje vršiti u duhu Kristovu, koji nije došao da mu služe već da On služi drugima (usp. Mt 20, 28), a najbolji način da se pomogne bogoslovima je autentično svjedočanstvo života. Stoga odgojitelji nastoje ispuniti zahtjeve koji su potrebni za ispunjenje njihove zadaće: da budu ljudi dubokog molitvenog života, dosljedni i radosni u svojem svećeničkom služenju, ispunjeni pastoralnom ljubavi prema Crkvi i dušama (Pravilnik).

Odgojiteljski tim različitim sredstvima nastoji stvoriti „ozračje pouzdanja i uzajamnog povjerenja: bratsku blizinu, empatiju, razumijevanje, sposobnost slušanja i dijeljenja“. U tom duhu, potrebno je da svaka upotreba autoriteta bude razborita i vođena nadnaravnom ljubavlju u ozračju vjere i povjerenja. Na taj način odgojitelj može upoznati svakoga bogoslova i cijelom procesu formacije dati pozitivni i motivirajući karakter. Odgojitelji žele biti bogoslovima na raspolaganju, biti bliski u kontaktu, strpljivi, iskreni i nepristrani u pristupu vodeći računa o svakom pojedinom bogoslovu. Na taj će se način želi stvoriti atmosfera kako bi se bogoslovi prema odgojitelju mogli odnositi iskreno i otvoreno, u duhu poučljivosti koja je temelj svake formacije. (Ratio fundamentalis, 45).