Tko je Bogoslov?

Tko je bogoslov?

Na početku valja kazati kako je svako zvanje očitovanje Kristovih neizmjernih bogatstava (usp. Ef3, 8) i zato ga treba veoma cijeniti i njegovati velikom brižnošću kako bi moglo rasti. Svećenički poziv dar je Božje milosti. Taj se dar izražava u vremenu posredovanjem Crkve, koja poziva i šalje u Božje ime. Bogoslov je onaj koji je prepoznao i odgovorio na unutarnji Gospodinov poziv. Ipak, osobni se odgovor razvija tijekom procesa koji započinje sviješću o primljnome daru te postupno sazrijeva. Bogoslov je onaj koji je pozvan biti dionik Kristova hijerarhijskoga –ministerijalnog svećeništva. Taj poziv se uklapa u šire područje krsnog kršćanskoga poziva. Poziv se očituje u različitim okolnostima, već prema različitim dobima ljudskoga života.

U formaciji prema svećeništvu bogoslov je „misterij“ samomu sebi. U njemu postoje i isprepleću se dva vida njegova čovještva koja treba spojiti. S jedne strane on je obilježen darovima i bogatstvima, s druge strane, označen je ograničenostima i krhkošću. Formacija osobi pomaže da ujedini ta dva vida čovještva, uz pomoć Duha Svetoga, u hodu vjere i postupnog skladnog sazrijevanja. Bogoslov je pozvan „izići iz samoga sebe“ i poći u Kristu, prema Ocu i prema drugima, prigrljujući poziv na svećeništvo, predano se trudeći surađivati s Duhom Svetim na ostvarivanju unutarnje sinteze između jakosti i slabosti.

Bogoslov je onaj koji je pozvan od Gospodina boraviti s njim (usp. Mk3,14), slijediti ga i postati misionar evanđelja. On svednevice uči ponirati u tajne Božjega kraljevstva, živeći dubok odnos s Isusom. On se treba naviknuti obuzdavati svoj karakter, rasti u jakosti duše i općenito, usvojiti ljudske krjeposti, kao što su iskrenost, stalna briga za pravednost, vjernost obećanjima, uglađenost u odnosima te čednost u govoru povezana s ljubaznošću.  On treba postati živi odraz Isusova čovještva i most koji spaja ljude i Boga.

Bogoslov i put formacije

Glavni nositelj bogoslovove formacije za svećenika je Presveto Trojstvo, koje oblikuje svakoga bogoslova prema Očevu naumu. No, bogoslov ima glavnu ulogu u vlastitoj formaciji i pozvan je na hod stalnoga rasta na ljudskom, duhovnom, intelektualnom i pastoralnom planu, vodeći računa o vlastitoj osobnoj i obiteljskoj povijesti. Bogoslovu svakako treba biti jasno da nije namjenjen za vladanje i čast, nego je određen za odgovornu službu Bogu i narodu Božjem. On je tu da nasljeduje Krista koji nije došao da bude služen već da služi (usp. Mt 20, 25-28).

Bogoslov se treba pripremati za potpuno sebedarje, za službu Božjem narodu, na sliku Krista Zaručnika. Pozvan je formirati se kako bi njegovo srce i njegov život bili suobličeni Gospodinu Isusu tako da postane znak Božje ljubavi prema svakomu čovjeku. Duboko sjedinjen s Kristom on će moći navještati evanđelje i postati oruđe Božjega milosrđa, voditi i ispravljati, zagovarati i brinuti se za duhovni život vjernika koji mu budu povjereni, slušati i prihvaćati, odgovarajući na potrebe i duboka pitanja našega vremena. On je pozvan ponajprije na onu temeljnu vedrinu, ljudsku i duhovnu, koja će mu nakon što prevlada svaki oblik samoisticanja ili emocijonalne vezanosti, omogućiti da bude čovjek zajedništva, misijskog djelovanja i dijaloga, sposoban trošiti se velikodušno i požrtvovno za Božji narod, kontemplirajući Gospodina, koji prinosi svoj život za druge.

Kako bi se formirao u duhu evanđelja, bogoslov treba pomno i vjerno brinuti oko duhovnog života, koji je ponajprije usredotočen na zajedništvo s Kristom po otajstvima slavljenima u liturgijskoj godini te hranjen osobnom molitvom i razmatranjem nad Božjom riječi. U tihoj molitvi koja ga otvara autentičnom odnosu s Kristom, bogoslov postaje poučljiv djelovanju Duha Svetoga, koji ga postupno oblikuje na Učiteljevu sliku. U tom dubokom odnosu sa Gospodinom te bratskom zajedništvu bogoslov će se voditi prema prepoznavanju i ispravljanju „duhovne svjetovnosti“:opsjednutost izgledom, disciplinske sigurnosti, narcizma, autoritarizma, želje za nametanjem, samo izvanjske brige za liturgijski čin, hvalisavosti, individualizma, nesposobnosti slušanja drugoga i svakog karijerizma.

Bogoslov put formacije treba shvatiti kao put preobrazbe koji obnavlja srce i um osobe kako bi mogao „razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2)  U tom hodu razlučivanja bogoslov treba naučiti odgonetnuti i razumjeti vlastite pobude, darove, potrebe i krhkosti, tako da „ukloni sve neuredne sklonosti te da, nakon što ih ukloni, traži i nađe Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše.“(Ignacije Loyolski)

Osobno praćenje

U procesu formacije bogoslov treba upoznati samoga sebe i dopustiti drugima da ga upoznaju, izgrađivajući s odgojiteljima iskren i transparentan odnos. Nužno je da bogoslov ima sa odgojiteljima razgovor redoviti i čest jer će na taj način, u poučljivom djelovanju Duha Svetoga moći postupno suobličavati sebe Kristu. Nužan element u procesu praćenja je uzajamno povjerenje. Za to je potrebna uzajamna: bratska blizina, emapatija, razumjevanje, sposobnost slušanja i dijeljenja i dosljedno svjedočanstvo života.

Praćenje u zajednici

Bogoslov živi u zajednici-bogosloviji. Ona je obitelj koju karakterizira ozračje koje pogoduje prijateljstvu i bratstvu. Tu se on svakodnevno ostvaruje u međuljudskim odnosima. Takvo okruženje korisno će mu poslužiti u budućim odnosima s biskupom, sa braćom svećenicima i s vjernicima. Svaki bogoslov koji se priprema za službu dužan je sve dublje osjećati u sebi težnju za zajedništvo. Crkva kao narod koji je Krist sabrao, pozvana je živjeti snažno iskustvo zajedništva, kao što je to činila od samih početaka.

 

Dimenzije formacije

Postoje četiri dimenzije: ljudska, duhovna, intelektualna i pastoralna na kojima bogoslov treba raditi kako bi se što bolje pripravio za svećenstvo. Svaka od tih dimenzija formacije teži „preobrazbi ili suobličenju“ srca na sliku Kristova srca. Onoga koji je poslan od Oca ispuniti njegov naum ljubavi. Bio je ganut ljudskim potrebama (usp. Mt 9, 36), pošao je tražiti izgubljene ovce (usp. Mt 18, 12-14), dotle da je za njih položio vlastiti život (usp. Iv 10, 11), ne došavši kako bi bio služen već da služi (usp. Mt 20, 28).

Ljudska dimenzija

Bogoslov je pozvan razvijati vlastitu osobnost, imajući kao model i izvor Krista, savršenoga čovjeka. Zato je nužno da njeguje poniznost, hrabrost, zdrav razum, velikodušnost srca, ispravnost u sudu i diskretnost, tolerantnost i trasparentnost, ljubav prema istini i čestitost. S fizičkog stajališta treba njegovati zdravlje, motoričke aktivnosti, odmor. Na psihološkom području treba izgrađivati stabilne osobnosti, koju karakterzijraju osjećajna uravnoteženost, vladanje nad samim sobom(samokontrola) i dobro integrirana spolnost. Na čudorednom području treba postupno napredovati prema dobro izgrađenoj savjesti, mora postati odgovorna osoba koja može donositi ispravne odluke i koju resi ispravna prosudba i objektivna percepcija osoba i događaja. Bogoslov postaje sposoban za samoodređenje i prihvaćanje odgovornosti i sa sviješću o vlastitoj slabosti koja je uvijek prisutna u njegovoj osobnosti.

Bogoslov njeguje i druge vrijednosti kao što su kulturne, umjetničke, športske i dr. On njeguje i prikladne ujedno i korisne i nužne odnose s vlastitim obiteljima i svojim vršnjacima, jer su mu ti odnosi potrebni za zdrav psihološki razvoj, posebno u pogledu njegova osjećajnog razdoblja.

Duhovna dimenzija

Duhovna formacija usmjerena je k jačanju i podupiranju zajedništva s Bogom i braćom, u prijateljstvu s Isusom i u stavu poučljivosti Duhu. Središte duhovne formacije je osobno jedinstvo s Kristom koje se rađa i jača u molitvi. Molitvom, slušanjem Riječi, sudjelovanjem u sakramentima, liturgiji i zajedničkom životu bogoslov jača vlastitu vezu jedinstva s Bogom, po Kristovu primjeru, čiji je životni plan bio ispuniti volju svojega Oca. Bogoslov se po Kristovu primjeru uči darivanju: po poslušnosti posvećuje vlastitu volju služenju Bogu i braći. Posluh ga združuje s Božjom mudrošću, koja izgrađuje Crkvu i svakomu dodjeljuje mjesto i misiju.

Bogoslov treba konkretno njegovati duh siromaštva.  Treba se učiti nasljedovati Krista koji „premda bogat …posta siromašan, da nas obogati (2Kor 8,9). Treba nastojać steći pravu slobodu i poučljivost djeteta Božjega te postići ono duhovno samosvladavanje koje je nužno za isparavan odnos prema svijetu i zemaljskim dobrima. Na posebnom mu mjestu trebaju biti siromašni i najslabiji. Treba se naviknuti velikodušno i dragovoljno odricati od svega onoga što nije nužno. Treba biti svjedok siromaštva jednostavnošću i skromnošću života kako bi postao iskreni i uvjerljivi promicatelj socijalne pravde.

Bogoslov njeguje istinsku i sinovsku pobožnost Djevici Mariji, posebno moljenjem krunice i molitve Anđeo Gospodnji. Ne smije zaboraviti važnost iskrene pobožnosti prema svecima, među koje se posebno treba utjecati svetom Josipu Marijinu zaručniku.

Intelektualna dimenzija

U ovoj dimenziji bogoslov stječe temeljna znanja na filozofskom i teološkom području kao i izobrazbu opće kulture, koja će mu omogućiti da navješta Radosnu vijest na vjerodostaojan i razumljiv način današnjem čovjeku.

On, dakle vremenom stijeće fakultetsku izobrazbu (magistar teologije) koja je priznata od država. Time on uživa slobodu i  mogućnost izbora drugog životnog staleža ako se u njemu ne ustanovi poziv za svećeništvo.

Pastoralna dimenzija

Bogoslov je pozvan steći duhovnost biskupijskog svećenika, koju karakterizira nesebično posvećivanje crkvenom okrugu kojem pripada ili onomu u kojem obavlja svoju službu, jer on će jednom biti pastir i sluga za sve u točno određenoj sredini. U tome mu pomažu odlasci na dodljeljenu mu župu u kojoj vrši praksu kako bi dobio iskustvo svećeničkog života. Ljubeći iskreno vlastitu biskupiju treba biti spreman ako se od njega to bude jednom tražilo ili sam iskaže želju jednom staviti se velikodušno u službu sveopće Crkve ili drugih partikularnih Crkava.

Korištenje medija i pristup digitalnom svijetu sastavni su dio razvoja osobnosti bogoslova jer će spomoću suvremenih sredstava komunikacije moći upoznavati ljude s životom Crkve i pomoći našim suvremenicima otkriti Kristovo lice.

Ređenje je cilj stvarno dovršenoga duhovnoga puta, koji je potupno, pomogao bogoslovu posvijestiti primljeni poziv i vlastite karakteristike prezbiterskoga identiteta, omogućujući mu da postigne potrebnu ljudsku, kršćasnku i svećeničku zrelost.

Ipak, od trenutka njegova poziva, cijeli život stalna je formacija. Nikad ne može reći da je gotov sa rastom. Uvijek treba radit na sebi! Riječ je o formaciji Isusova učenika, poučljiva djelovanju Duha Svetoga za služenje Crkvi. Zato se bogoslov vremenom treba sve više suoblićavati Kristu, Pastiru i Sluzi, da sjedinjen s njim može od svojega života učiniti dar za druge. To suobličavanje zahtijeva duboko poniranje u kontemplaciju Osobe Isusa Krista, Očeva ljubljenoga Sina, koji je poslan kao Pastir Božjega naroda.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *