Svecenicko redjenje

Svećeničko ređenje

Svećeničko ređenje

„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“

(Iv 15, 16)

U odgojnoj godini naše bogoslovije središnje mjesto u svekolikim događanjima zauzimaju đakonsko i svećeničko ređenje. Samim time što se ono odvija na kraju, možemo reći da je ono kruna odgojne godine u kojoj zahvaljujemo Bogu za našu stariju braću kojima je povjerena ova služba kojom se „pomazanjem Duha Svetoga obilježuju posebnim biljegom i na taj način suobličuju Kristu svećeniku, tako da mogu djelovati u osobi Krista glave. (Presbyterorum ordinis, br. 2)“ Tako je svećeničko ređenje za novozaređene svećenike dan u kojem bivaju oruđe u Božjim rukama, ali na jedan novi način koji prije nisu kušali. Isto tako taj događaj važan je i za same bogoslove jer svaki od nas ogleda se u tome kao nečem što bi trebalo biti i nama povjereno, a pri tome duboko svjesni toga kako je svećeništvo dar kojeg nećemo primiti po svojim zaslugama već po Božjem izabranju i smilovanju.

Zato zajednica bogoslova molitvama prati svoju stariju braću kroz čitavu godinu, a posebno u danima uoči ređenja u kojima budući mladomisnici prolaze kroz duhovnu pripravu za taj događaj, tj. duhovne vježbe. Večer uoči ređenja cijela zajednica okupljena je pred Presvetim oltarskim sakramentom te u tim trenucima stavljamo pred Gospodina svoje molitve u kojima preporučamo našu braću Kristovoj brizi i pogledu. Upravo u trenucima klanjanja svaki od ređenika spominje se svekolikog života u bogosloviji, uspona i padova te svaki od njih pred zajednicom izlijeva svoju molitvu i zahvalnost pred Bogom pri tome duboko svjesni vlastite nedostojnosti, ali isto tako svjesni toga koliko mogu sve u onome koji ih jača (usp. Fil 4, 13).

Dan samoga ređenja događaj je u kojem cijela mjesna Crkva biva okupljena oko ređenika. Nakon ulazne procesije i uvodnih obreda slijedi prozivanje kandidata u kojem kandidati sa svojim „Evo me“ bivaju predstavljeni zajednici vjernika. Potom slijede odgovori na pitanja kojima kandidati pred zajednicom očituju svoj pristanak na svećeničku službu i konačno obećanje poslušnosti samome biskupu i njegovim nasljednicima. Središnji čini u svećeničkom ređenju su polaganje ruku biskupa kao onoga koji im podjeljuje sveti red prezbiterata, u čijem će svećeništvu i poslanju snagom svetoga reda imati udjela, i posvetna molitva. Nakon polaganja ruku biskupa, ruke polažu i svećenici koji tom gestom pokazuju da prihvaćaju kandidate u svoje zajedništvo. Zatim slijedi oblačenje svećeničkog ruha, pomazanje ruku svetom krizmom te primanje plitice s kruhom i kaleža s vinom koji imaju biti prineseni kao dar za svetu misnu žrtvu. Potom novozaređeni svećenici bivaju i suslavitelji u svetoj misnoj žrtvi koju predvodi njihov biskup.

Po završetku obreda ređenja i svetog misnog slavlja čitava se zajednica još jednom okuplja oko novozaređenih svećenika da im izraze svoje čestitke i radost ne samo zbog dara kojeg su primili već i zato što su sami postali dar – dar od Boga Crkvi. Iako su i prije bili Kristovi, oni to sada bivaju na jedan novi način, ali ništa više ili manje u odnosu na druge vjernike koji su baštinici općeg svećeništva snagom krštenja jer samim krštenjem kršćanin postaje takvim da može reći sa sv. Pavlom kako ne živi više on već u njemu živi Krist ( usp. Gal 2,20). No svaki od onih koji prima sveti red prezbiterata u svome srcu može tim istim riječima izraziti i snagu svoga drugačijeg  predanja Kristu, a to predanje i ljubav prema Kristu, služeći braći i sestrama, rasti će u onoj mjeri u kojoj na Krista budu bili oslonjeni pa tako i u onoj mjeri u kojoj sami budu bili dar jer svjetiljka se ne užiže „da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. (Mt 5, 15)“