Splitsko-Makarska Nadbiskupija

Salonitanska biskupija

Današnja Splitsko-makarska nadbiskupija (lat. Archidioecesis metropolitana Spalatensis-Macarskensis)  nasljednica je stare Solinske biskupije i kasnije nadbiskupije, koja je nestala u vihoru avarsko-slavenske provale u prvoj polovici 7. stoljeća. Prvi poznati biskup misionar, koji je djelovao u Solinu i na širem području ondašnje rimske Dalmacije bio je sv. Venancij, mučen u Duvnu 257. godine. Prvi rezidencijalni solinski biskup bio je sv. Dujam, koji je mučen 10. travnja 304. godine, za vladavine cara Dioklecijana. Pokopan je na starokršćanskom groblju na Manastirinama. U istom je progonu bilo mučeno još kršćana od kojih se posebice spominju: svećenik Asterije i đakon Septimije, te vojnici: Telij, Antiohijan, Gajan i Paulinijan, kao i ugledni solinski bojadisar tkanina, rodom iz Akvileje, sv. Anastazije (Staš). Biskup Dujam bio je pokopan na Manastirinama, gdje je početkom 5. st. u njegovu čast podignuta bazilika 48 x 21 metar. Svećenik Asterije i četvorica vojnika pokopani su na Kapljuču, gdje je kasnije u njihovu čast podignuta bazilika nazvana Pet mučenika, dok je sv. Anastazije (Staš) bio pokopan na Marusincu. Nad njegovim je grobom u 5. stoljeću podignuta bazilika 45 x 23 metra. U današnjem Stobreču, nekadašnjem Epetiumu, bio je mučen sv. Feliks ili Felicije. Njegove se relikvije danas nalaze u crkvi sv. Frane na Obali u Splitu. Solinska biskupija, zalivena krvlju svojih mučenika, brzo se, nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu 313. godine, povećavala brojem novih vjernika, što potvrđuju ostaci velebnih crkava u Saloni iz ranokršćanskog razdoblja, između kojih se posebice ističe katedrala, nazvana Bazilika urbana (Gradska bazilika) 58 x 28 metara, koju je započeo graditi biskup Simferijc (397.-405.), a završio njegov nasljednik Hezihije (406.-418.), vrlo poznat u ondašnjem kršćanskom svijetu, koji se dopisivao s vodećim ljudima ondašnje Crkve: papom Zosimom, sv. Ivanom Zlatoustim, sv. Jeronimom i sv. Augustinom. U 6. stoljeću solinska je biskupija postala nadbiskupijom i za vrijeme nadbiskupa Honorija u Solinu su održana dva pokrajinska crkvena sabora 530. i 533. godine. Tada je u njezinom sastavu bilo 12 sufraganskih biskupija.

Splitska biskupija

Nakon što je stara Solona oko 614. godine u avarsko-slavenskoj navali opustošena, dio njezinih stanovnika konačno je našao smještaj u Dioklecijanovoj palači u Splitu. Ti solinski kršćani, uz odobrenje Svete Stolice, obnovili su svoju nekadašnju solinsku nadbiskupiju, ali ne više u razorenom Solinu, nego u svom novom obitavalištu, u Splitu. Prvi nadbiskup, obnovljene solinske nadbiskupije sa sjedištem u Splitu, Ivan Ravenjanin, pretvorio je Dioklecijanov mauzolej u katedralnu crkvu, koju je posvetio Marijinu Uznesenju (Velikoj Gospi). To se po svoj prilici dogodilo između 642. i 650. godine, za pape Ivana IV. ili njegova nasljednika Teodora I. Nadbiskup Ravenjanin prenio je iz Manastirina tijelo sv. Dujma u splitsku katedralu, u kojoj se nalazi i danas, pa će se tijekom vremena po Dujmovim relikvijama često nazivati katedralom sv. Dujma, iako je njezin naslovnik Uznesenje Marijino. Poslije Ivana Ravenjanina, prvog nadbiskupa obnovljene Solinske nadbiskupije u Splitu, teče neprekinuti niz splitskih nadbiskupa sve do danas. Splitska je nadbiskupija održavala bliske odnose s hrvatskim knezovima i kraljevima koji su je obilato darivali posjedima. Tako je knez Trpimir I. darovao splitskoj Crkvi crkvicu sv. Jurja na Putalju, što je zabilježeno u tzv. Trpimirovoj darovnici. Splitski su nadbiskupi sa svojim svećenstvom imali vrlo značajnu ulogu u pokrštenju Hrvata. Oni su uspostavili prijateljske odnose s prvim hrvatskim knezovima, a poslije s kraljevima i dali značajan doprinos učvršćenju mlade hrvatske države i uspostavi hrvatskog kraljevstva. U 10. stoljeću jurisdikcija splitskog nadbiskupa-metropolita protezala se sve do obala Drave i Dunava. Odlukama splitskih crkvenih sabora 925. i 928. koje je potvrdio papa Ivan X. (914.-928.), splitski biskup uzvišen je na čast nadbiskupa i metropolita kojemu su bile podređene sve biskupije na području tadašnje Dalmacije i Hrvatske, od Kotora na istoku do Osora na zapadu. Splitska je Crkva snažan zamah u razvoju dobila u doba crkvenih reformi koje je u Splitu i cijeloj Hrvatskoj uspješno provodio nadbiskup Lovro (1059.-1099.) zahvaljujući potpori hrvatskih kraljeva Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira. Na crkvenom saboru održanom u Splitu 1059. godine potvrđeno je metropolitansko pravo splitskoj crkvi, a sv. Dujam je potvrđen kao učenik apostola sv. Petra. Nakon dolaska mađarske dinastije Arpadovića na hrvatsko prijestolje 1102. godine i uslijed povremenih mletačkih osvajanja u Dalmaciji, umanjilo se značenje Splitske nadbiskupije. Osnivanjem Dubrovačke metropolije (1120.), Zadarske (1154.) te osnutkom Zagrebačke biskupije (1094.) uključene u sastav mađarske metropolije, suzio se teritorij splitske metropolije na središnju Dalmaciju i unutrašnjost do Gvozda. Unatoč tome, pape su i dalje pridavale izniman značaj ulozi splitskih nadbiskupa. Tako su u drugoj polovici 12. stoljeća trojica nadbiskupa zaredom (Petar VI., Gerard i Arnir) dobili i trajno držali naslov legata “Apostolske Stolice” (legatus Apostolicae sedis) koji je označavao ovlasti veće od onih koje su imali metropoliti. Tijekom 13. stoljeća splitski nadbiskup postaje primas Dalmacije i cijele Hrvatske (primas Dalmatiae et totiusque Croatia, odnosno Dalmacije i sve Harvatske zemlje parvostolni). Prvi je taj naslov, koliko je poznato, nosio Bernard I. (1199.-1217.), a naslov se u rečenom obliku ustalio u 17. stoljeću. U vrijeme osmanlijske opasnosti, osobito se istaknuo nadbiskup Bernard II. Zanne (1503.-1514.) koji je održao govor protiv Turaka na V. Lateranskom koncilu 1512. godine, pozivajući europske vladare na pružanje pomoći Hrvatskoj. Na nadbiskupskoj stolici sjedio je i znameniti hrvatski znanstvenik i teolog Markantun de Dominis (1602.-1616.), koji je došao u sukob s papom i splitskih klerom pa je napustio službu i grad 1616. godine. Za obnovu crkvenog života u Splitu i Dalmaciji najviše je učinio nadbiskup Stjepan I. Cosmi (1678.-1707.) koji je, između ostalog, u Splitu osnovao Nadbiskupsko sjemenište (1700.), a posvetio je i brigu očuvanju glagoljskog bogoslužja. Posljednji splitski nadbiskup koji je nosio titulu primasa Dalmacije i Hrvatske bio je Lelije Cipiko (1784.-1807.), nakon čije smrti je uslijedilo dugogodišnje razdoblje sedisvakancije. Padom Mletačke Republike 1797. i nakon mira u Campo Formiju, Dalmacija se našla u sastavu Austrije gdje je, osim kraćeg perioda francuske vlasti, ostala do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Dana 30. lipnja 1828., bulom pape Lava XII. (1823.-1829.) Locum Beati Petri, a intervencijom austro-ugarskog cara, splitskoj nadbiskupiji ukinut je status metropolije i snižena je na status obične biskupije. Tim činom je ujedno združena s Makarskom biskupijom i uključena u Zadarsku crkvenu pokrajinu. Područje splitsko-makarske biskupije prošireno je primorskim dijelom ukinute Trogirske biskupije. Prvi splitsko-makarski biskup bio je Pavao Klement Miošić (1830.-1837.), koji je ustoličen za biskupa nakon što je mjesto (nad)biskupa bilo upražnjeno dvadeset i tri godine. U razdoblju do Prvog svjetskog rata, svojim se radom i zalaganjem najviše istaknuo biskup Filip Franjo Nakić (1890.-1910.) koji je u Splitu osnovao katoličku tiskaru (Leonova tiskara), knjižaru (Sjemenišna knjižara, poslije Hrvatska knjižara) i katoličke novine (Dan) te podupirao širenje katoličkog pokreta među mladima. Jedan od njegovih nasljednika na biskupskoj stolici, dr. Kvirin Klement Bonefačić (1924.-1954.) uspio je u splitskom sjemeništu upopuniti osmorazrednu biskupsku klasičnu gimnaziju, osnovati Centralno bogoslovno sjemenište i premjestiti Visoku bogoslovnu školu iz tada talijanskog Zadra. Takvo je stanje potrajala do 1969. godine, kada je zauzimanjem tadašnjeg splitskog biskupa Frane Franića papa Pavao VI. bulom Qui vicariam od 27. srpnja 1969. uspostavio Splitsko-makarsku nadbiskupiju i Splitsku metropoliju. Tom je bulom Makarska biskupija ukinuta i zajedno je sa dotadašnjom Splitskom biskupijom uzdignuta na dostojanstvo Splitsko-makarske nadbiskupije, a nova crkvena pokrajina s biskupijama: dubrovačkom, hvarskom, kotorskom i šibenskom nazvana je Splitskom metropolijom.