RAZMIŠLJANJA BOGOSLOVA NAD POSTAJAMA KRISTOVA KRIŽNOGA PUTA

  1. POSTAJA – Isusa osuđuju na smrt

Promatram te spasitelju s trnovitom krunom na glavi, zaogrnutog u grimizni plašt, svezanih ruku. Gledam te kako drhtiš od svih rana koje te čine neprepoznatljivim i sablaznim. Stojiš sam, izoliran i odbačen od moćnika, od svećenika i od cijeloga društva. Čak su te napustili i tvoji učenici. Boje se prići tebi koji izgledaš kao najveća sablazan i ruglo. Prezirni pogledi puni zavisti i mržnje ranjavaju i žaloste tvoju dušu. Svi te proklinju i doživljavaju te kao nešto najgore što čovjek može postati. Ljude koji su uvijek razjedinjeni, sada su tvoju smrt našli kao povod svom ujedinjenju. Bogati, siromašni svi te žele mrtva. Duboko si potresen. Trpiš u tišini. Tvoj pogled je pun ljubavi i milosrđa. Gledam te Isuse, pokazuješ mi da sam ja trebao biti na tvome mjestu. Ti si uzeo moje mjesto među tim zavidnim mnoštvom. A to zavidno mnoštvo je sotona. Tvoja osuda na smrt poništila je moju osudu na smrt. Tu sam smrt prouzročio svojim smrtnim grijesima. Sve moje rane, odbačenost od drugih, poniženja, očajavanje i oholost uzeo si na sebe.  U Svakoj ispovijed ti me vraćaš u zajedništvo sa sobom i drugima. Moj život u vječnosti je moguć zahvaljujući tvojoj osudi na smrt. Milosrdni otkupitelju u ovome putu križa, molim te da mi pomogneš da nikoga ne odbacim i ne osudim u svome srcu.

 

  1. POSTAJA – Isus prima na se križ

Presuda je gotova. Krist uzima križ na sebe. Drvo patnje i boli. Prihvaća ga dobrovoljno i s punom ljubavlju radi spasenja čovjeka. Ne govori ništa već ga samo obuzima svojim svetim rukama i kreće na put koji mu je Otac dao. Prihvaća težinu i nepravdu križa bez prigovaranja. Koliko je potrebno spremnosti, hrabrosti, ljubavi za primiti križ na sebe i prigrlit ga? Koliko smo puta mi prigrlili svoj križ radi sebe i drugoga? Koliko smo puta bez prigovorno prihvatili teške situacije života radi ljubavi i dobrobiti drugoga? U tome se nalazi težina križa. Lomljenje svoje volje radi dobrobiti sebe i drugih i ispunjenja Božje volje. Govorimo da smo spremni ispuniti Božju volju ali opet pred njom uzmičemo iz straha te se zatvaramo i odmičemo od nje. Možemo li se podati u vršenje Božje volje bez da prigovaramo i tražimo ono nešto za sebe? Gospodine Isuse, podaj nam hrabrost i odvažnost kada to ustreba da prihvatimo tvoju volju u našem životu. Preobrazi našu volju i daj joj čvrstinu da ne uzmiče pred križevima života koliko god oni bili teški. Amen .

 

  1. POSTAJA – Isus pada prvi put pod križem

Isus savršena slika Boga Oca došao je na zemlju nosi križ i i pada. On koji je rekao: Ja jesam – pada. On kojeg su zvali Sin Božji – pada. Teško je pasti prvi put. Onima koji su ga voljeli nije bilo lako gledati ga na podu, ali bilo je i onih koji su ga jedva čekali vidjeti dolje. Često mi nosimo svoje križeve stazom života glumeći da je sve idealno i onda se dogodi prvi pad. Pad boli, ali ono što boli još i više je spoznaja da su i drugi to vidjeli. Teško je pasti prvi put u očima novih ljudi. Teško je nekad otkriti i priznati da nismo savršeni. U prvom padu nama samima i svima oko nas potvrđujemo kako smo stvorenja a ne Stvoritelj, a ako smo stvorenja onda nismo savršeni, a pošto nismo savršeni znamo i pasti. Gospodine Isuse hvali ti što si s nama u našim prvim padovima, daj da sebi uvijek posvješćujemo da smo vrijedni, da smo najuzvišenija stvorenja Božja i daj da uvijek idemo naprijed živeći na slavu Stvoritelja.

 

  1. POSTAJA – Isus susreće svoju svetu majku

Pitam se Gospodine: Što se dogodilo u tom vašem susretu, susretu majke i sina? Što si osjećao ti, a što tvoja majka? Je li to bio susret boli i plača nad surovom stvarnošću u kojoj ti krvav i izmučen pod teretom križa ideš u smrt ili pak susret ohrabrenja u kojem je Tvoja vjera i vjera tvoje majke prožela bolnu stvarnost u kojoj se nalaziš? Znam Gospodine da si neizmjerno patio i da je Tvoja majka također trpjela zbog boli koju podnosiš, ali sam siguran da ste stvarnost boli uspjeli nadići vjerom i tako otkrili smisao križa, boli i patnje. Marijo, uzor vjernice, pomozi danas – svima nama da na situaciju u kojoj se nalazimo i teškoće koje prolazimo po pitanju zdravlja, studija, zvanja ili nečeg drugog – ne gledamo samo tjelesnim i racionalnim očima, nego da se bacimo u prostor vjere i prihvatimo svoju situaciju ma koliko teška bila, malo po malo otkrivajući njen smisao.

 

  1. POSTAJA – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Na svoja leđa težinu drva križa uzima potpuni neznanac, prolaznik, čovjek izvan događaja. Izmorenost i nemogućnost nastavka puta prisiljava na traženje pomoći. Do maločas skriveni Cirenac postaje akter spasenja, izdvojen iz mase postaje imenovan – Šimun. Kako i vidimo nevolja ujedinjuje, a ispod grede križa postajemo prepoznati kao oni koji imaju potencijala ljubiti i ljube. Tko zna koliko puta smo se i mi uvjerili da je nametnuti križ oplemenio naš život, udahnuo mu i osvježio smisao. Hvala ti Isuse što nas uvijek iznova učiš ne samo da budemo spremni uvijek pomoći drugome već nas učiš da i mi dopustimo drugima da nam pomognu u našim životnim borbama i križevima. Molimo te Isuse da nas oslobodiš našeg egoizma i preuzetnosti da shvatimo kako ostvarenje nas samih i našeg životnog poslanja možemo postići samo u zajedništvu s drugima. Amen.

 

  1. POSTAJA – Veronika pruža Isusu rubac

Usred razularene mase vođene bijesom i mržnjom prema Isusu, Veronika je imala hrabrost učiniti drugačije od ostalih. Prišla je i obrisala Isusovo krvavo, prašnjavo lice. Patnja njegove muke u tom trenu je stala, blijesak čiste ljubavi ga je obasjao i misao da ima netko na njegovoj strani. Isus je Veroniku velikodušno nagradio imala je u rukama svoj rubac na kojem se zrcalilo sveto lice našeg spasitelja a u njenoj duši otisnut je trajni odraz samog Krista koja velikodušna nagrada i koja milost. Gospodine ako je milost koju si udijelio Veroniki, kolika je tek milost koju nama obećavaš. Molim te za milost da u svakom patničkom licu bližnjega gledam izmučeni Božji lik. Molim te za snagu i odlučnost kako bih postojanom vjernošću tebi i dubokom vjerom uistinu zadobio tvoju milost. Gospodine pomozi nam da budemo hrabri u svjedočenju svoje vjere u današnjem svijetu u kojem mi živimo nadahnjujući se na primjerima prvih istinskih i hrabrih svjedoka.

 

  1. POSTAJA – Isus pada drugi put pod križem

Gospodine moj, još jednom si teško pao pod teškim teretom Križa tj. poradi svih grijeha ovoga svijeta, a posebno poradi mene samoga. Isuse Kriste molim Te da mi oprostiš te da mi budeš milosrdan za sve one boli koje sam Ti nanio još jednim svojim padom. Isto tako molim te za sve one buduće svoje padove da mi budeš oslonac i utjeha na ovom životnom putu jer sam slab i grešan, a jedinu nadu, utjehu i svjetlo vidim samo u Tebi, te na poseban način u Tvojoj krvavoj kalvariji koju si podnio poradi svega svijeta. Isuse podari mi snage u svakoj mojoj životnoj kalvariji i molim Te svim srcem svojim i svom dušom svojom da mi budeš zvijezda repatica i da me Ti vodiš na ovom mome zemaljskom hodu koji je pun gorkih i preteških padova.

 

  1. POSTAJA – Isus susreće Jeruzalemske žene

Jeruzalemske žene, kćeri jeruzalemske oplakuju Isusa. Zaslijepljene oplakuju tragičnu sudbinu jednog čovjeka. Kao da znaju njegovu bol, kao da poznaju njegove patnje, kao da mu žele biti na pomoć na njegovu putu, kao da ga žele utješiti. Isus se okrenu prema njima, i reče im da ne plaču nad njim, već nad sobom i nad djecom svojom. Svojim riječima Isus ih okreće prema pravoj tragediji, prema njima samima i njihovu odbacivanju Boga koji ih je pohodio. Kao što je nekoliko dana prije on plakao nad njima, nad Jeruzalemom, nad ljudskom tragedijom, samodostatnošću i bezbožnošću, tako i njih sada poziva da plaču, da nariču nad svojim grijehom, nad svojom tragedijom. Isuse, molim te da ne budem licemjeran, prijetvoran niti slijep, već mi otvori oči da mogu uvijek biti u istini, da mogu spoznati svoj grijeh i, pun vjere i pouzdanja u tvoje milosrđe, da ga mogu oplakivati. Amen.

 

  1. POSTAJA – Isus pada treći put pod križem

U križu nema ništa romantično, ništa slatkorječivo. On je opor, težak, tvrd, tako protivan ljudskoj naravi navikloj da bira lakši put, da se odupire naporu i izloženosti trpljenju. Gledajući te Isuse pritisnuta na zemlji pod teretom križa, vidim čovjeka koji je uspravno hodio i koji je nemoćne uspravljao, kako je sada sam nemoćan. Vidim onoga koji je trajni Božji lik kako postaje ne-lik. Križ rastače tvoje čovještvo, dvije ukrštene grede priljubljuju tvoje lice prašini. Ovoga trenutka u srcu mi odzvanja korizmeni poziv: “Čovječe sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti”. Ova postaja otkriva mi istinu o mojem čovještvu, vidim krhkost, slabost, ništavilo… Dok stojim i promatram čovjeka sjedinjena sa prahom uočavam dvije svijetle točke. Sjaj tih točki obuzima mi pažnju, to su tvoje oči Kriste. Kažu: “oči su ogledalo duše”, u tvojim očima vidim odlučnost. To nije nasilna odlučnost, to je odlučnost poslušnosti. U tvojoj duši odsjeva tvoje biti-jedno-s-Ocem. Tvoj odnos s Ocem, tvoja je odlučnost, to je ono što te nosi. Promatram čovjeka pritisnuta bolima kako ustaje, vidim čovještvo koje je sposobno nositi križ, prepoznajem kršćanina koji otkriva da je odnos s Ocem izvor iz kojeg se napaja i koji ga osposobljava za uvijek novi ustanak. Isuse ti si pod svojim križem ustao i tako mi pokazao moju vlastitu istinu i dostojanstvo. Čovjek sam kada ustajem iz pada. Gospodine pruži mi ruku da ustanem!

 

  1. POSTAJA – Isusa svlače

Isuse podnosiš poniženje i bol svlačenja. Skidaju s tebe odijelo ili ono što je još ostalo dostojanstva na tebi. Gol stojiš Ti koji sve odijevaš! Stojiš prepušten ljudskoj bezosjećajnosti i pogledima. Tvoje presveto i prečisto tijelo ruglu se izvrgava. Zbog naše puste taštine moraš podnositi toliku sramotu; moraš biti bez odijela da nas zaodjeneš odijelom nedužnosti koju smo izgubili sramotnim mislima, riječima i djelima. Gospodine, hvala ti na ovom križnom putu, hvala ti na onom čitanju o sluzi gospodnjem proroka Izaije, koje je na prvi pogled puno poniženja prema tebi, ljudskog poniženja, ali tvoja je poniznost, iz koje se rađa poslušnost, šutnja i molitva, sunce koje će zasjati treći dan. Hvala ti što si mi pokazao da nema Uskrsnuća bez potpunog poniženja.

 

  1. POSTAJA – Isusa pribijaju na križ

Čovjeka kojega su do jučer slavili, molili da im učini čudo i pomogne im, sada probadaju čavlima. Eto prave slike čovjeka kada nije s Bogom. Zbog vlastite podvojenosti u sebi, čovjek radije bira zlo negoli dobro. Ne možemo tu ranjenost Istočnog grijeha u sebi obrisati, ali ono što imamo je izbor. Ova postaja prikazuje do čega sve dolazi kada se čovjek odluči prepustiti vlastitoj ranjenoj naravi. A kada joj se prepusti u potpunosti, kao konačni učinak dolazi smrt. Živi li vjerno po svojoj grešnoj naravi, čovjek čini ubojstvo, i to bogoubojstvo. Svaki put probadamo Isusove ruke i noge kada ogovaramo jedni druge, kada sijemo laži zbog vlastite ljubomore, kada donosimo sudove i mišljenja bez da nekog poznamo („To ti je najbolje za tebe… Znam ja tebe dobro!“), djelujemo prema zlim namjerama i naslađujemo se. O kad bi čovječe shvatio da tako ubijaš Isusa. Po svojim svetim ranama, Gospodine Isuse, oslobodi nas od vlastite zarobljenosti i daj nam zavoljeti same sebe onako kako Ti to želiš!

 

  1. POSTAJA – Isus umire na križu

Iščekivanje koje je sadržano u proročkoj kritici je ispunjeno: Bog nije htio da ga se slavi žrtvama bikova i jaraca, čija krv čovjeka ne može očistiti niti dati zadovoljštinu umjesto čovjeka. Iščekivano, iako do tada neodređeno novo bogoslužje postaje stvarnost. U Kristovu se križu dogodilo ono što se uzaludno pokušavalo postići žrtvovanjem životinja: dana je zadovoljština za grijeh svijeta. Janje Božje uzelo je na sebe grijeh svijeta i odnijelo ga. Obnovljen je odnos Boga i svijeta narušen čovjekovom krivnjom. Ostvarilo se pomirenje. Sin postaje čovjek i u svojemu tijelu čitavo čovječanstvo ponovno vraća Bogu. Samo Riječ postala tijelom, čija se ljubav dovršuje na križu, jest savršena poslušnost. U njoj ne samo da su dokinute te hramske žrtve, nego je ispunjena i preostala želja; Kristova tjelesna poslušnost jest nova žrtva u koju uključuje sve nas i u kojoj je istodobno dokinuta sva naša neposlušnost posredstvom njegove ljubavi. Naša vlastita moralnost nije dovoljna kako bismo ispravno štovali Boga. Ali ti Sine, koji si postao tijelom, nosi sve nas u sebi k Ocu i daruj nam ono što mi sami ne možemo dati. Neka nas euharistija, u kojoj nas Tvoja poslušnost na križu sve obuhvaća, čisti i vodi k savršenom klanjanju i služenju Bogu.

 

  1. POSTAJA – Isusa skidaju s križa

Uočio sam kako u mnogim crkvama ova postaja ima jedan dodatak: Isusa skidaju s križa i polažu svetoj Majci u krilo. U ušima mi odzvanja krik Majke, krik koji odlazi u daljinu, odbija se i vraća se ponovno onako jasan i bolan, pomiješan zajedno s udarcima čekića. Sada vjerojatno ti isti čekići čupaju čavle, ali Majka je drugačija, nije ista. Zašto? Pa shvatila je Šimunove riječi! Isus je skinut s križa, a ona ga prima u naručje, u svoje krilo, kao nekoć u Betlehemu. Plače, ali to nisu suze od žalosti i očaja, to su suze koje shvaćaju logiku križa, suze majčinske ljubavi, suze snage, nade i vjere u Uskrsnuće. Marijine suze su najljepši miomiris na Isusovom tijelu. Čavli … nema ih više … ostaju ožiljci … ostaju rane na Isusovom tijelu … rane za mene i za tebe … jer bez Golgote nema Uskrsnuća. Gospodine, molim Te, stavi me u svoje rane. Primi me u svoje krilo, baš onako kako je tebe tvoja majka primila, u svoj probodeni bok. Neka tvoje rane budu mjesto moje snage da ne bježim od vlastitih poteškoća, briga. Po svojim svetim ranama, oslobodi mene, rimskog vojnika, zabijanja čavala u brata pored mene, a tebi, Marijo, njegova i moja Majko, hvala ti što si nam ga rodila, amen!

 

  1. POSTAJA – Isusa polažu u grob

Zar je gotovo, je li došao potpuni kraj za našega Gospodina? Nakon silne muke i trpljenja Isusovo tijelo polažu u grob. Možemo i pomisliti da je i sam ukop svojevrsna nagrada za muku i i patnju iscrpljenog Krista. Njegovo tijelo čuvaju stražari, kako ga učenici ne bi uzeli Isusovo tijelo iz groba. Taman kada su svi pomislili da je gotovo, da je kraj, da nema dalje, kao što nam se čini i u našim životima kada postajemo svjesni svih svojih tama i grobova, Isus nas budi. Ponovno izaziva u nama sveti nemir duše i tijela, pokazuje kao što je i svojim uskrsnućem pokazao da nije gotovo dok se poput Njega pouzdajemo u svoga nebeskoga Oca. Isus je ustao iz svoga groba, i mi moramo tako ustati iz groba svojih grijeha. Moramo mu vjerovati i prihvatiti njegovu ruku koju iz pruža u naš grob. Gospodine Isuse, podaj nam snage da ti pružimo svoju ruku koja ide u susret tvojoj, iako je naša ruka često puna straha, drhtava, trese, i kao da nema snage prihvatiti tvoju, ti je svojim svetim dodirom smiri i privuci k sebi.