Pastoral

Budući da je svrha bogoslovije pripremiti bogoslove da budu pastiri na Kristovu sliku, svećenička formacija mora biti prožeta pastoralnim duhom.  Stoga bogoslovi 4. i 5. godine u danima i razdobljima u kojima nema predavanja uvode se u iskustvo apostolata koje je nužno za cjelovitu formaciju osobe. Ta iskustva će ih osposobiti da pokazuju istu onu samilost, velikodušnost, ljubav prema svima, posebno prema siromašnima i revnovanje za Kraljevstvo, koji su karakterizirali javno djelovanje Sina Božjega, a koji se mogu sažeti u izrazu pastoralna ljubav.

Rektor bogoslovije u koordinaciji sa pojedinim župnicima određuje gdje će bogoslovi vršiti praktikum. U tim župnim zajednicama bogoslovu se pomaže steći onu unutarnju slobodu koja je nužna kako bi se apostolat živio kao služenje i koja omogućuje otkriti djelovanje Boga u srcima i životima ljudi. Takav rad trebao bi se pretvoriti u trajan rad evangelizacije.

U tom razdoblju bogoslov bi trebao djelovati kao vođa skupine, trebao bi biti nazočan kao čovjek zajedništva gdje bi slušanjem i pomnim razlučivanjem situacija trebao surađivati s drugima i promicati njihovu ministerijalnost. Kako bi pastoralno djelovanje bilo plodonosno, središnje mjesto mora zauzeti evanđeoski stil slušanja koji oslobađa od napasti apstraknosti, samoisticanja, pretjerane samouvjerenosti i one hladnoće koja nas čini duhovnim računovođom umjesto dobrim Samarijancem. (usp. Ratio Fundamentalis br. 119. – 124.)