Dubrovačka Biskupija

Današnji teritorij Dubrovačke biskupije prostire se južnim dijelom Hrvatske, većim dijelom županije Dubrovačko-neretvanske i obuhvaća gradove: Dubrovnik i Korčulu, te dvanaest općina: Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Ston, Janjina, Trpanj, Orebić, Lumbarda, Smokvica, Blato, Vela Luka i Lastovo.

Od sv. Jeronima saznajemo da na prostoru biskupije djeluje sv. Ilar, apostol Epidaura (Cavtata), te on zadaje konačni udarac poganstvu na ovim prostorima, tako da su u 4.st, Epidaur i okolica kristijanizirani, a prvi spomen biskupa je 530. na saboru u Salonitani. U 7. st nakon provale Avara biskup Ivan s narodom bježi na Laus, jednu od velikih stijena koje danas čine povijesnu jezgru Dubrovnika, te tu ujedno seli i sjedište biskupije. Iako se donedavno taj događaj smatrao osnutkom Raguse (Dubrovnika), isztraživanja 80-ih godina prošlog stoljeća, pa do danas pokazala su da je tu i prije dolaska naroda iz Epidaura postojalo naselje. Jedan od dokaza je bazilika koja je pronađena ispod današnje dubrovačke katedrale Velike Gospe, a čija se gradnja smješta od 5. do 7. st.

U 10.stoljeću u Dubrovnik dolazi kult sv. Vlaha, koji je i danas zaštitnik biskupije. Tih godina Ragusa je uzdignuta na čast nadbiskupije i postaje metropolija. Kroz povijest, za vrijeme Dubrovačke Republike, dubrovački nadbiskupi su uglavnom bili stranci, većinom Talijani. Utjecaj na to je imala vlast u Dubrovniku, želeći spriječiri nadbiskupa da se petlja u državne poslove. Od poznatijih dubrovačkih nadbiskupa vrijedno je spomenuti bl. Ivana Dominicija, glasovitog dominikanskog propovjednika, koji je kao mali bio mucavac, a pojedini su nadbiskupi bili i kardinali, te postajali pape.

Propašću Republike, tadašnjoj političkoj vlasti nije odgovaralo da je Dubrovnik nadbiskupija i metropolija, te je bulom pape Leona XIII., 1828. Dubrovačka nadbiskupija svedena na razinu bisupkupije. Tada su ukinute Korčulanska i Stonska biskupija, a njihovi teritoriji su pripali Dubrovačkoj biskupiji, koja je postala sufragan Zadarske nadbiskupije.

Na početku 20. Stoljeću, biskupija uspjeva proći kroz sve nevolje koje su donosile države koje su se mijenjale. No Drugi svjetski rat pogađa biskupiju jer ubijena su četiri svećenika ove biskupije i 2 bogoslova, a nakon rata ubijen je umirovljeni dubrovački biskup Carević, 11 biskupijskih svećenika, 2 bogoslova, te 6 redovnika, od kojih valja istaknuti p. Petra Pericu, za koga se vodi proces beatifikacije i 4 redovnička bogoslova. Na području ove biskupije ubijena su još 3 svećenika iz drugih biskupija. Za vrijeme komunističke vlasti Crkvi su oduzeta dobra koja su ostala iza francuske okupacije i  agrarne reforme, te više župnih kuća i neki samostani.

Krajem 20.st Dubrovnik biva ponovno napadnut. 1.listopada 1991. počeo je napad na Dubrovnik. Tadašnji dubrovački biskup mons. Želimir Puljić ostao je s narodom u okupiranom Dubrovniku i gotovo svakodnevno ih hrabrio preko radija. Na samom početku rata izrekao je riječi koje se i danas pamte: „Zapamtite ovaj dan. Prvi listopada ’91.ući će u povijest i kroniku našega Grada kao dan početka nemilosrdnog napada i s kopna i s mora i iz zraka.“

Danas Dubrovačku biskupiju vodi mons. Mate Uzninić, sin Poljičke Republike. U našem odgojnom zavodu nalazi se pet bogoslova na 2.,4. i 5.godini, dok su po jedan bogoslov u Rimu na Gregorijani, a jedan pastoralno djeluje na župi u Dubrovniku.