Povijest

    Bogoslovija u Splitu ima bogatu povijest. Organizirani odgoj klera u splitskoj partikularnoj crkvi svoje početke ima u srednjem vijeku kada je uz splitsku prvostolnicu Uznesenja Marijina postojala katedralna škola u kojoj su se odgajali budući svećenici. 

    Odgoj klera odvijao se u katedralnim školama do osnutka Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, crkveno obrazovne institucije koju je osnovao splitski nadbiskup i metropolit Stjepan Cosmi (1629. – 1707.) 25. ožujka 1700. godine. Sjemenište je služilo za odgoj i školovanje mnogih klerika i učenika iz Splita i cijele Dalmacije pod sloganom Religioni et bonis artibus (Vjeri i dobrim umijećima). 

    Sjemenišni je filozofski studij u doba francuske vladavine organiziran u licej. Zavodske škole zadržale su uz stanovite promjene u nastavnom planu i programu dotadašnju ulogu u školovanju mladeži iz Splita i okolice. Međutim, nove austrijske vlasti 1817. sjemenišnu su gimnaziju pretvorile u državnu. Potom su godine 1821. obustavile sjemenišni bogoslovni studij pripremajući otvaranje visoke bogoslovne škole za bogoslove svih dalmatinskih biskupija sa sjedištem u Zadru.

    Bogoslovi iz Splita prelaze u Zadar 1826. godine. Sjemenište je smješteno u zgradu uz katedralu svete Stošije i ondje bogoslovi ostaju do 1921. godine. Bogoslovija je 1921. otvorena u malom sjemeništu u Splitu dok je zgrada Bogoslovije bila u izgradnji. Nova zgrada Bogoslovije u Splitu završena je 1922. godine i tada u nju ulaze prvi bogoslovi. Do 1939. kada je stigla promjena, školovanje bogoslova trajalo je četiri godine, a nakon promjene pet godina.

    Život i rad Bogoslovije neometano je tekao do 18. svibnja 1941. kada Rimskim ugovorima Split postaje teritorij Italije. Nakon potpisivanja Rimskih ugovora talijanska vlast zabranila je rad Bogoslovije u kojoj se govorilo hrvatskim jezikom. Bogoslovi su bili prisiljeni napustiti Split te su pripremu za svećeništvo nastavili u Zagrebu i Đakovu dok je jedan manji broj ilegalno ostao u Splitu. Veći dio zgrade Bogoslovije pretvoren je u talijansku vojnu bolnicu ( na drugom i trećem katu do stubišta Bogoslovije bila je vojna bolnica). U to vrijeme rektor Bogoslovije ostao je u zgradi. 

    Nakon što su partizani preuzeli vlast bogoslovi se vraćaju u Split na jesen 1945. godine za vrijeme rektora don Mate Grkovića (1882.- 1968.) koji je kasnije postao zadarski nadbiskup. Rad Bogoslovije nastavio se do 1956. kada su komunisti posebno nakon imenovanja kardinalom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca 1951.  pooštrili odnos prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Na udaru komunističke vlasti našao se i tadašnji rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa, pomoćni biskup i generalni vikar splitsko makarske biskupije mons. Frane Franić. Mons. Frani Franiću komunisti su zamjerili što se oštro suprotstavio udruženju svećenika svetog Ćirila i Metoda koje je okupljalo svećenike koji su pristali na suradnju s komunističkom vlasti. Za montirani sudski proces komunisti su kao lažne svjedoke za svoje laži priveli dva bogoslova koje su danima mučili i maltretirali kako bi od njih iznjedrili lažna priznanja. Jedan od dvojice bogoslova kasnije je pričao kolegi svećeniku kako je oko 20 dana bio u podrumu bez mogućnosti razlikovanja dana i noći takav postupak trebao je dovesti do psihičkog sloma. Ispitivanja dvojice bogoslova trajala su 24 sata, a bili su prisiljeni stajati na nogama dok je ispitivanje trajalo. Od bogoslova se tražilo da potpišu razne  izjave, a jedna od izjava je bila da Antu Pavelića treba proglasiti svetim.  

    Po zatvaranju Centralnog bogoslovnog sjemeništa od strane komunističkih vlasti kojima je ustanova za odgoj budućih svećenika bila trn u oku bogoslovi odlaze na studij u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagreb gdje ostaju do 1963. kada je komunistička Jugoslavija pritisnuta sve većom krizom bila primorana smanjiti pritisak prema Katoličkoj Crkvi. U većem djelu zgrade Centralnog bogoslovnog sjemeništa bila je smještena vojna bolnica Jugoslovenske narodne armije do 1967. godine kada prostore nekadašnje bolnice zauzimaju državne škole one u zgradi sjemeništa ostaju do 1991. godine kada se dolaskom hrvatske vlasti zgrada Nadbiskupskog sjemeništa i Centralnog bogoslovnog sjemeništa vraća Crkvi uz jedan dio pripadajućeg vrta dok su na drugom dijelu vrta podignute stambene zgrade te on nikada nije vraćen.