Bogoslovna formacija

    Važno je  u periodu formacije postići ravnotežu između osobnih potreba svakoga pojedinca i potreba cjelokupne zajednice. Stoga je bratsko zajedništvo življeno na način da se svatko osjeća vrijednim i poštovanim, ali i istovremeno otvorenim da prihvati drugoga i odgovorno s njime surađuje u duhu kršćanske ljubavi. 

    Također, važno je nastojati da se disciplinu u bogosloviji ne ograniči samo na „puku glazuru kreposnih navika“, već se nastoji od pojedinog bogoslova da „pounutarnjuje, iz dana u dan evanđeoski duh“. (Ratio fundamentalis, 41)

    Predviđeno trajanje bogoslovne formacije je 7 godina, od toga su: 1 pripravna (tzv. propedeutska) godina, 5 godina studija filozofije i teologije i 1 đakonska (tzv. pastoralna) godina. 

    Plan cjelovite formacije podrazumijeva ispravnu ravnotežu između sljedećih različitih dimenzija formacije: 

    “Bez prave ljudske formacije, čitava bi svećenička formacija bila bez svojega nužnog temelja.”  Naime, prezbiter koji je pozvan biti “živa slika” Isusa Krista, Glave i Pastira Crkve, mora u sebi odražavati, koliko je to moguće, ono ljudsko savršenstvo koje odsijeva u Sinu Božjemu koji je postao čovjekom. Svećenik treba poznavati ljudski duh do njegovih dubina, naslutiti poteškoće i probleme, olakšati susret i dijalog, postići povjerenje i suradnju, iznositi jasne i objektivne sudove. Potreban je odgoj u ljubavi prema istini, u odanosti, u poštivanju svake osobe, u osjećaju za pravednost, u vjernosti danoj riječi, u stvarnom suosjećanju, u dosljednosti i osobito u uravnoteženosti prosudbe o događajima i ljudima, u uravnoteženosti ponašanja, izabirući samo što je plemenito.

    Od osobitoga je značenja “sposobnost odnosa” s drugima, kao uistinu bitan čimbenik za one koji su pozvani biti odgovorni za zajednicu i biti “graditelji zajedništva” (communionis artifices).

    Duhovna formacija je kao srce koje ujedinjuje i oživljava prezbitersko “biti” i “djelovati”, zato bi pastoralna formacija bez duhovne formacije bila bez temelja. Prema tome, duhovna formacija je veoma važan element u svećeničkomu odgoju. Imajući uvijek pred očima pastoralnu svrhu cjelokupne svećeničke formacije, zajednički život i sav odgoj u sjemeništu idu za tim da se bogoslovi formiraju kao pravi pastiri duša po uzoru na našega Gospodina Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira.

    Što se tiče liturgijskog života, “liturgijsko slavlje, koje kršćanske zajednice bilo koje vrste tako jako učvršćuje da njihovi članovi postaju ‘jedno srce i jedna duša’ (Dj, 4,32), potrebno je mnogo više sjemenišnu zajednicu stopiti u jedno i u bogoslovima stvoriti zajednički duh”. U tome uvelike pomaže liturgija časova koja je prirodni nastavak euharistije tijekom dana.

    Budući da je svećenik odgojitelj vjere, svećenik se mora isticati sveopćim i dubokim shvaćanjem vjere koju naviješta. Studij filozofije koji vodi k dubljem shvaćanju i tumačenju ljudske osobe, njezine slobode, njezinih odnosa sa svijetom i s Bogom prijeko je potreban u formaciji budućih svećenika. Ona želi pomoći mladima da se neposredno suoče s problemima stvarnosti, da usporede i odvagnu razna rješenja i tako u sebi oblikuju osobno uvjerenje i steknu cjelovit pogled na stvarnost.

     S druge strane, zadaća kršćanske teologije je učiniti shvatljivom i znanstveno protumačiti vjeru u Boga koji se objavio u Isusu Kristu na spasenje svijeta, vjeru koju svjedoči Crkva. Dakako, teologija se bavi i stvarnošću čovjeka i svijeta, ali opet u svjetlu vjere. Kao znanost vjere teologija u kandidatima za ministerijalno svećeništvo oblikuje osobnu teološku misao, učvršćuje njihov stručni identitet i prožima cijelu njihovu osobu, sve njihove sposobnosti, i omogućuje im bogoobličan život.

    “Čitava formacija kandidata za svećeništvo ima cilj pripremiti ih za sudioništvo u ljubavi Krista Dobroga Pastira.” Ta formacija, dakle, u višestrukim svojim vidovima mora imati bitno pastoralnu oznaku. Prema tome, sav odgoj bogoslova u sjemeništima treba ići za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri duša po uzoru našega Gospodina Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira. Pastoralna dimenzija mora biti trajno prisutna i tijekom cijeloga teološkog studija. Ona uključuje trajno upoznavanje današnjeg svijeta i pitanja što ih on postavlja. Ona se temelji na bogatstvu Riječi Života, koju bogoslov mora proniknuti i njime se okoristiti da je bolje može navijestiti. Odgoj pastira posebno dolazi do izražaja u zadnjim godinama studija i boravka u sjemeništu a tome pomažu i “pastoralni predmeti” u godinama studija. Sami bogoslovi uključuju se u pastoralno sazrijevanje u raznim časovima svog puta prema svećeništvu, kao što su podjela službe lektorata i akolitata te svetog reda đakonata i konačno prezbiterata kao završnice sjemenišnog života i odgoja. Ti časovi su neka vrsta uvoda u svećeničku pastoralnu službu koji podjeljuje milost, a tvore i prigodu za praktične vježbe.